projekt su vodile odgajateljice Anita Grünhut i Ivana Jurić

Nekoliko djece mlađe dobi mješovite skupine uzbuđeno su razgovarala o ježevima koje su vidjeli navečer na cesti ili u svojim dvorištima. Sara, Hana, Antonija i Luka diskutirali su o tome kako jež prelazi cestu i koliko je to opasno ako je noć.Spontano su počeli nabrajati sve što znaju o ježevima, a pridružila su im se i druga djeca.

O ježevima znaju:

• da imaju bodlje
• da je mali
• da je crn ili smeđe boje

Djeca su počela svojim odgajateljicama  postavljati pitanja o ježevima:

• gdje jež živi?
• kako se rodio?
• što jež jede?
• što jež pije?
• jel' ima jež zube?

U sam proces provedbe projekta, odgajateljice Ivana i Anita, odlučile su potaknuti i roditelje na suradnju. Pisale su razne obavijesti u kutiću za roditelje, molbe za skupljanjem materijala o ježevima i na kraju pomoć u namjeri da pravog ježa dovedu u vrtić. Kako? Iz svakodnevnih razgovora s roditeljima, vidjele su da su se mnogi trudili uočiti ježa na cesti ili negdje drugdje pa su čak i angažirali svoje prijatelje u "lovu na ježeve".

Dok su svi strpljivo iščekivali ježa, pozabavili su se proučavanjem dostupnih knjiga i slikovnica u kojima se spominje ova bodljikava životinja. Čitali su "Enciklopediju prirode", "Enciklopediju šumskih životinja", slikovnicu "Kako živi jež?", priču u slikama "Šumske životinje" te gledali video kazetu "Šumske životinje".

Djeca su od kartonske kutije i sakupljenog lišća načinila jazbinu za malog ježa kojeg su još uvijek čekali.

Izrađivali su ježice od krumpira, divljeg kestena i čačkalica.

Crtali su ježa olovkom, slikali ga vodenom bojom i modelirali terakotom.

Igrali su se "Boc, boc iglicama" i tu brojalicu naučili djecu iz jaslica koja su redovito dolazila vidjeti da li se jež pojavio u vrtiću.

U košaricu su skupljali voće i povrće za ježa – da ne bude gladan kad dođe.

Nakon dva duga tjedna iščekivanja, odgajateljica  Ivana je uhvatila ježa na cesti, stavila ga u prostranu drvenu kutiju, i na opće zadovoljstvo djece, dovela ga u vrtić. Djeca su mu se jako obradovala, ali su mu i vrlo oprezno pristupala. Milovali su ga po bodljama, a u tanjurić su mu stavili malo mlijeka. Narezali su mu voće i povrće koje su skupljali za njega, pazeći da uvijek bude "friško", nakupili su mu lišća i trave da mu u kućici bude udobno. Sa zanimanjem su ga promatrali čitav tjedan i odlično se brinuli za ježa. No, Helena (četiri godine) zaključila je da je jež "sigurno tužan kad je zarobljen u kutiji bez mame i tate".

Dogovorili su se da će ježa pustiti u petak na igralište.
U ponedjeljak su se vratili u vrtić zabrinuto pitajući odgajateljicu gdje je ježić Janko (to mu je bilo ime).Tijekom promatranja ježa, djeci su padala na pamet još mnoga pitanja:

• zašto jež spava na bodljama, a noge su mu gore?
• zašto mu nismo vidjeli zube?
• kako ima mala usta, a u slikovnici smo vidjeli da može pojesti cijelu zmiju i miša?
• da li mu nije bilo lijepo kod nas kad se nije u ponedjeljak vratio u vrtić i u kućicu (djeca su mu ostavila kućicu na igralištu, u slučaju da padne kiša i da se želi vratiti)

U svoj dnevnik odgajateljica  Ivana je zapisala:
Zahvaljujući upornosti djece, ali i pomoći roditelja, uspjeli smo pronaći zadovoljavajuće odgovore na sva naša pitanja. Projekt JEŽ nas je oplemenio novim znanjima, ali i pridonio:

• boljoj suradnji s roditeljima
• uvježbavanju komunikacijskih vještina djece (uvježbavali smo kako slušati druge, kako pažljivo slušati priču koja nas zanima, kako pričekati svoj red)
• proširili smo temeljna znanja pojedine djece
• omogućili smo svakom djetetu da samo odabere razinu do kojeg želi sudjelovati u pojedinim aktivnostima
• omogućili smo djeci da uče na način koji im najbolje odgovara, tj. u suradnji sa svojim prijateljima, s tetama, ali i s drugom djecom iz vrtića

Krunoslav (4 god.)

Klara (3,5 god.)

Lana (3,5 god.)

Karla (4,5 god.)